Ova školska godina nije postojala.

Štrajk prosvjetara u listopadu i studenom oduzeo nam je šesnaest dana nastave. Škola je tek počela i u nekoliko dana prešla je u kaos. U toj „pauzi“ od škole svejedno smo stalno nešto učili i pripremali se kako bismo svaki sljedeći dan mogli krenuti u školu te se točno tako i dogodilo, sa jednog dana na drugi smo krenuli natrag u školu. Neki profesori su razumjeli da dugo nismo bili u školi i ponašali su se u skladu s time, ali naravno neki nisu te smo odmah po povratku bili prisiljeni pisati razne testove i imati odgovaranja svih vrsta. Teme završnih radova dobili smo mjesec dana kasnije nego što je trebalo, u sustav „postani student“ također smo se prijavljivali sami umjesto na satu razrednika kako nam je rečeno da će biti na početku školske godine.

Imali smo jedva mjesec dana prave škole kad nam stižu praznici, skraćeni za tjedan dana te su nam najavljene nadoknade za štrajk zbog kojeg smo izgubili proljetne praznike, tjedan dana zimskih te nekoliko subota. Prvi i drugi mjesec prolaze u relativnom miru. Počinju pripreme koje su neki skupo platili ili dolazili iz raznih gradova u Zagreb (najčešće) kako bi se pripremili za maturu koja je jedan od najbitnijih ispita naših života. Završni radovi počeli su se polako pisati, a ispiti u školi gomilali su se.

U ožujku počinju problemi. Okolo se širi korona virus, Italija u problemu, virus se širi u Njemačkoj, Italija u karanteni, u Hrvatskoj prva zaražena osoba... Sve se odvijalo eksponencijalnom brzinom. Jedan četvrtak na satu profesorica nas zamoli da se svi prijavimo u Office365, svi smo već znali da će se škole zatvoriti no bilo je nade. Dan kasnije službena informacija, od ponedjeljka ne idemo u školu. Te subote bile su i zadnje pripreme u Trinomu, Algebri i ostalim mjestima koja održavaju pripreme. Što ćemo sada? Pa ništa, bilo je rečeno kako 2 tjedna nećemo u školu. Čekat ćemo.

Tjedan dana kasnije, potres. Ostali smo bez kuća, imovine, bez tornja katedrale, bez dijelova zgrada, ostali smo bez škola i vrtića i najvažnije, počeli smo ostajati bez živaca.

Situacija se i dalje zahuktava krajem ožujka i početkom travnja. Mjere su stroge, ne izlazimo van, sve je zatvoreno, anksioznost raste, a živci su tanki, nitko nam ništa ne govori o maturi. Online škola koju gospođa Divjak toliko hvali ne funkcionira savršeno, a negdje ne funkcionira ni dobro. Bliže se rokovi za završne radove, a mi ne možemo u knjižnice po obavezne izvore (stručne knjige). Tek pred kraj travnja odgovara se na neka naša panična pitanja, iako ni blizu dovoljno elokventno i sigurno. Maturanti dobivaju anketu u kojoj bismo trebali napisati svoja mišljenja. U anketi ima nekih doista intimnih tj. privatnih pitanja i nakon jako malo sati dobivamo informaciju da se ta anketa zlouporabila na društvenim mrežama. Kojim? Zna li netko moja privatna mišljenja iako je rečeno da su sve ankete anonimne? Kako se zlouporabila? Hoćemo li saznati? Ne.

Mjesec i nešto sitno dana prije mature, ukidaju se izborni predmeti. Trebamo li se smijati ili plakati ministrice? Nekoliko dana prije ove izjave još se tvrdilo kako će se sve pisati ali ćemo imati mogućnost odustati od ispita. Trošili su se teško zarađeni novci na pripreme za biologiju, kemiju, fiziku, psihologiju, filozofiju... Tko će vratiti potrošeno vrijeme i novce? Nitko. Ima onih koji slave i onih koji plaču. Dan kasnije 07.05.2020. sve se piše!

E sad je dosta! Sad nam je prekipjelo. Recite Vi nama, gospođo ministrice, je li Vama ova školska godina zvuči normalno? Ima jedna stara: „Ne zna se više tko tu pije, a tko plaća“ tako se sada mi osjećamo. Svi mi učenici, maturanti prvi.

Sve odluke donose se bez glave i repa, bez smisla, bez promišljanja. Ništa nas se ne pita a sada je ostalo još mjesec dana do državne mature. Što da radimo gospođo Divjak? Da učimo? Da plačemo? Što nam je činiti? Molim Vas, recite nam ili će te i za to čekati do zadnjeg trenutka?

Je li normalno da neki od nas imaju prave panične napadaje oko škole, mature i cijele situacije sa virusom? Je li normalno da moj izlazak sa prijateljicom završi u šetnji uz suze oko svega što nećemo doživiti i oko nesigurnosti oko naše budućnosti? Maturanti su izgubili sve ove godine, zaista sve, maturalne večeri, norijade, zadnje mjesece s kolegama iz razreda i profesorima. Ova školska godina uzela nam je živce, Zagrebačkim maturantima škole, uzela nam je mjesece života, uzela nam je toliko iskustava i upomena koje nismo mogli napraviti, a Vi sada uzimate još više. Uzimate nam glas. Ne želite nas čuti. Ne želite nas doživjeti.

Ne možemo na ulice, nemamo transparente, lupanje loncima i tavama neće biti dovoljno. Ali Vi ćete nas čuti. Nećemo prestati dok nas ne čujete. Dosta nam je, gotovi smo s ovakvim odnosom prema učenicima. Nismo mi tamo neke daleke figure; MI SMO VAŠA BUDUĆNOST, budućnost ove države. Nećete nas ignorirati.

-Nataša i Tanja