Promjena naziva ulica u Mrkonjić-Gradu/ Varcar Vakufu

Ibrahim Halilović,

Nikole Tesle 9

70260 MRKONJIĆ-GRAD

i

1-2945 Grandview

WINDSOR, ON, N8T 2L5

Canada

ihalilovic@yahoo.de

22. februar 2010.

 

U ime potpisnika:

 

SKUPŠTINI OPŠTINE MRKONJIĆ-GRAD - Predsjedniku Skupštine opštine

- Odboru za zaštitu ljudskih prava, predstavke i pritužbe građana

- Odjeljenju za prostorno uređenje i stambeno kumunalne poslove

78260 MRKONJIĆ-GRAD

 

PETICIJA GRUPE GRAĐANA MRKONJIĆ-GRADA (Varcar Vakufa) ZA ROMJENU NAZIVA ULICA U MRKONJIĆ-GRADU

 

Ovu Peticiju za promjenu naziva ulica u Mrkonjić-Gradu potpisujemo i upućujemo u skladu sa Preambulom Ustava RS, članovima 1:4, 5:1, i 10:2 zatim članom 32:1, Statutom Opštine Mrkonjić-Grad, paragrafi 16., 22:12 i 68. Razlozi: Uvidom u nazive ulica u Mrkonjić-Gradu može se zaključiti kako se u imenovanju ulica nije vodilo računa o ravnopravnoj zastupljenosti imena ličnosti i događaja iz povijesti svih naroda i narodnosti koje su vijekovima živjele u ovom gradu i na području općine. Imena ulica su data uglavnom po ličnostima i događajima iz srpske/srbijanske povijesti, religije i kulture. Nazivi ulica i javnih ustanova po događajima i osobama bošnjačkog ili hrvatskog naroda i drugih narodnosti su izostavljeni, čime se želi sugerirati kako oni nisu ni postojali na ovom području, a ako jesu, danas su nepoželjni, jer i zemlja i povijest i sve ostalo bilo je i ostalo – samo srpsko, što povjesno nije tačno. Ličnosti po kojima su data imena i po dvije ulice često nemaju nikakve veze sa ovim gradom i njegovom prošlošću. U gradu ne postoji ulica sa nazivom utemeljitelja grada Mustafe-age, ali zato postoje dvije ulice vođe uskoka koji su grad pljačkali i spaljivali, što je apsurd. Ne postoji ulica koja bi podsjećala na izvorno, povjesno ime Varcar Vakuf koje je grad nosio sve do 1924. godine, ali postoji Beogradska Ulica. O tome „posrbljavanju“ argumentirano su pisali mnogi intlektualci, pa tako i književnici Ivan Lovrenović i Ranko Risojević. Ovdje ćemo se puslužiti citatima iz napisa ove dvojice.

U kolumni „'Srpski' gradovi u Bosni“, magazin „Dani“, broj 215 od 20.jula 2001., http://www.bhdani.com/arhiva/215/kraj.shtml

Ivan Lovrenović pisao je i o promjeni imena našega grada: “Iz starije prošlosti poznat je još jedan tip dvostrukih naziva. To je onih nekoliko vakufa: Varcar, Donji i Gornji, Skucani, Kulen, Skender. U imenu prvoga od njih na fascinantan način komprimirana je kulturna i povijesna memorija od dvije-tri tisuće godina. Ona obuhvaća slojeve civilizacijskih "uspomena" od predrimskih i predslavenskih metalurga drevnoga "ilirskog", pa srednjovjekovnog slavenskog naselja Varcarevo, preko osnivanja novoga naselja (Krzlaragin vakuf) po osmanlijskom osvajanju u šesnaestom stoljeću, do postupnoga srastanja imenâ i naseljâ u jedno: Varcar Vakuf, koje je potrajalo cijelih nekoliko stoljeća.” I, dalje: “S prvom Jugoslavijom došla je nova moda ideološke toponomastike. Žrtvom te mode ni kriv ni dužan pao je, naprimjer, i Varcar Vakuf. Službeno su ga 1924. preimenovali u Mrkonjić-Grad, u slavu "staroga kralja" Petra Karađorđevića i u spomen na njegovo četovanje pod hajdučkim pseudonimom Petar Mrkonjić u ustanku 1875-78. negdje na granici Bosne i Like, u Crnim Potocima. Varcara "stari kralj" nije ni vidio ni primaknuo mu se, a ni četovanje mu nije bilo dugo ni Bog zna kako slavno.” Ono što je započeto 1924. nastavljano je još agresivnije i bezobzirnije u naše vrijeme.

Književnik Ranko Riseojević, pišući o načinu rada komisije (SDS-a) za promjenu imena naziva ulica, škola, naselja... u Banjoj Luci napisao je i ovo, što se može preslikati i na rad takve komisije u Mrkonjić-Gradu:

Logika koju je slijedila ta komisija bila je vrlo jednostavna: osnov mora biti srpska istorija, kako ona starija, predturska, potom Prvi svjetski rat i vojvode iz tog rata, onda Kraljevina Jugoslavija sa svojom dinastijom, iz Drugog rata da ostane samo ono što se za sada "ne smije" dirati, ali mu treba pridodati i neke ličnosti iz četnickog pokreta i iz najnovijeg vremena heroji ovog posljednjeg rata. Njima treba pridružiti velika imena srpske nauke i kulture. Milosti ne treba imati ni prema kome, u miru kao u ratu, etnički treba pročistiti naše ulice, ukloniti sve nazive s muslimanskim, hrvatskim i inim imenima. Njima pridružiti komunističke revolucionare, učesnike Drugog svjetskog rata, bez obzira da li su u tom ratu poginuli ili nisu. Naprosto, neka im se zametne svaki trag kao da nikada ni postojali nisu.”

(http://www.cyberbulevar.com/banjaluka/bl-kroz stoljeca/kako-su-mijenjani-nazivi-ulica-u-banjaluci/20070703/)  

Komisiji za preimenovanje ulica u Mrkonjić-Gradu kao da je manjkalo inspiracije, pa su neke ličnosti i događaji obilježeni sa po dvije ulice, kao naprimjer majka Jugovića, Janković Stojan, Njegoš, Vidovdan, Jovan Cvejić, Car Lazar... Kada bi ove druge ličnosti ostale bez jedne ulice koja bi ponijela neki od naziva koje predlažemo, bili bi i „vuci siti, i ovce na broju.“

Za nas su neprihvatljivi kriteriji u dosadašnjoj radu komisije zadužene za nazive ulica. Kao primjer, a ima ih još, navodimo kako je ta Komisija dr. Jovanu Raškoviću iz Knina dala naziv i ulice i Doma zdravlja, mada dr. Rašković nije imao ikakve veze sa poviješću ovog kraja, a pogotovo sa razvojem zdravstva u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu. Jednostavno je nemoguće usporediti doprinos bilo kojeg doktora koji je ikad radio u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu – Grünfelda (Гринфелда), Banjca, Bašića, braće Radulovića..., sa doprinosom dr. Jovana Raškovića, jer doprinos dr. Raškovića ne postoji, budući kako on nije ikad radio u ovom kraju kao doktor. Bolničar Bećir Gačić, koji je radio i sa dr. Grünfeldom, kao uostalom i svaki zubar ili medicinski radnik koji je ikad radio u ovdašnjem zdravstvu, dao je veći doprinos zdravstvu od dr. Raškovića. Ne smije se zaboraviti ni narodni liječnik Niko Vulić. Čak i čistačice, kuharice, a posebno vozači hitne pomoći - su svakako zaslužniji za mrkonjićko zdravstvo nego dr. Rašković jer su liječili, priskakali u pomoć i borili se svako na svoj način za svaki ljudski život. Dr. Rašković je svojom politikom upućivao u nesreću i smrt. Da se uočiti kako ne postoje ulice sa imenima svećenika i narodnih prosvjetara vezanih za ovaj kraj, osim srpskih (srbijanskih). Izostavljena su imena fra Ivana Frane Jukića, fra Antuna Kneževića, kao i don Nikole Kajića. I te ličnosti, a ima ih još, dale su, svaka na svom polju, veliki doprinos kulturi i prosvjeti ovoga kraja i BiH. Komisija se odrekla i svake pomisli na kulturne i sportske pregaoce poput Franje Iđotića, Hazima Topalovića – Zima i brojnih drugih. Ni jedna ulica u gradu ne podsjeća na čuvene mrkonjićke zanatlije, umjetnike svoga posla – kako na kovače, tako i mutafdžije, pekare, obućare, mesare, krojače, iako je na tradicji tih zanata izrasla moderna industrija u gradu, premda su oni bili najveća reklama i ponos svome rodnome mjestu. Onoga čime bi se trebali svi ponositi, Komisija se stidjela. Neprihvatljivo je da ni jedna ulica u gradu ne nosi ime po I zasijedanju Antifašističkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Hercegovine. Šta više, ni jedna ulica ne nosi ime nekoga znamenitog događaja iz bh-povijesti, recimo Kulina Bana, Kralja Tvrtka, Stjepana Tomaševića - niti po nekom drugom dičnom povjesnom imenu iz prošlosti naše domovine. Ovim je oštećen čak i favorizirani srpski narod, a ostalim narodima i narodnostima je poručeno kako nisu ni postajali, niti su ostavili ikakva traga u ovom kraju. Imajući to u vidu, pokrenuta je ova incijativa na potpisivanju Peticije kako bi se jednostranost u nazivima ulica počela ispravljati. Uzimajući u obzir vjekovnu povijest, kulturu i tradiciju, kao i zajedničku antifašističku prošlost svih naroda i narodnosti, zahtijevamo da se promijene nazivi nekih ulica u naseljima sa tradicionalnim nazivima Rika i Zborište, te Čaršija i Zavakuf kako bi se ispravila jednostranost i favoriziranje. Bilo šta, pa tako i imena ulica ne smiju obeshrabrivati građane na posjetu, povratak i boravak u tome gradu; grad je i njihov oduvijek, ni manje ni više, nego onoliko koliko i srpski. Mi ovom peticijom ne uskraćujemo ikome išta, samo zahtijevamo da se poštuju i da nam se vrate naša oduzeta prava.

Stoga:

Zahtijevamo: Ulica Uroša Drenovića, ako ne čitava, onda od ričkog mosta do raskrsnice sa Ulicom Crvenog krsta trebala bi dobiti jedno od slijedećih imena: Rika, ili Rička Ulica, ili Uz Riku – po starom izvornom nazivu za taj dio grada; ti nazivi su i danas uobičajeni u svakodnevnom razgovoru mještana. Narod kaže – „Idem u Riku, stanujem u Rici; u Stupare se ide uz Riku itd; (Ako se po svaku cijenu želi sačuvati uspomena na četničkog vojvodu, Drenoviću bi u zamjenu za onu u Rici mogla biti data jedna od dviju ulica Janković Stojana, Cara Lazara ili Majke Jugovića, ili ona Srpskih sokolova...) Jedna od ulica u gradu, poput dijela Šolajine Ulice kod Hamidije džamije ili jedna od Njegoševih dviju ulica trebala bi ponijeti ime Ulica varcarskih kovača, ili Kovačka Ulica, ili Ulica kovača varcarki - po kovačima kosa „varcarki“ koji su, kao i druge zanatlije, umjetnici svoga zanata, pronijeli ime svoga grada daleko izvan granica općine, od „crnogorskog krša, do mađarskih ravnica.“ To bi bi značilo kako se grad i građani sjećaju obitelji Lokmića, Svetinovića, Hozdića, Nezića, Mujkića, Zonića, Krivdića, Jurića, Mašića, Đidara, Tatarevića, Buhića, Bakovića i drugih. (Austrougarska vlast je ostavila iza sebe i podatke (kraj 19-og, ili početak 20-tog stoljeća) u vezi sa zanatskim obrtom: „Varcarske zanatlije proizvode prosječno godišnje 8.000 kosa, 15.000 noževa, 12.000 mutafa i 20.000 zemljanih lonaca.“ (Fotomongrafija „Mrkonjić'Grad)

I danas se u našeme gradu, kao i u mjestima gdje nekadašnji varcarski kovači sada žive, kuju kose „varcarke“ kojima nema premca po kvaliteti izrade. Takmičenje kosaca na Kupresu ili Balukhani, kosidbe po planinskim vrletima, ne mogu se zamisliti bez „varcarki“.  

- Jedna od ulica u Čaršiji (središtu, centru grada, ili na gradskom području) tebala bi nositi ime Ulica Mustafe-age po utemeljivaču grada (vakifu – dobrotvoru) koji je godine 1592. na mjestu današnjeg grada, na lokalitetu zvanom Gornje Kloke, gdje je do tada bilo samo šest kuća, utemeljio svoj vakuf – zadužbinu koja je bila jezgra današnjeg grada. Ta nova varoš – kasaba - zvala se isprva Jajce Jenidži (Novo Jajce), Krzlar-agin, pa Varcarev Vakuf i Varcar Vakuf. Za ime Mustafe-age veže se kompletna povijest grada, ali, što razaranjem, što urbanizmom i otuđivanjem vakufskog posjeda, te pokrštavanjem grada – nastoji se potisnuti svaka pomisao na tog našeg velkoga dobrotvora. Mustafa-aga je svojim pošteno zarađenim novcem izgradio najvažnije objekte u gradu – džamiju, karavn-saraj (besplatno konačište za putnike) dućane, vjersku školu (mekteb), knjižnicu, vodovod (drvenim cijevima – tomrucima - dovedena je voda sa Lisine), kupatilo. Ostavio je znatnu sumu novca za unapređenje grada, razvoj trgovine i zanatstva koje je na tim temeljima u suvremeno doba izraslo u industriju. Čuvena je krilatica Mustafe-age zapisana u njegovoj Vakufnami – Darovnici - o temeljenju našega grada kako je „Prvo tlo čiji je prah dotaknula moja koža“ – što znači - najvažnije je ono mjesto u kojem smo rođeni i tome mjestu smo uvijek dužni. Niko u povjesti našega nije dao toliko svome zavičaju kao Mustafa-aga – Krzlar-aga, pogovo ne od onih čija imena nose ovdašanje ulice. Mustafa-aga je veliki sin ovoga kraja. Mutafa-aga nije bio ni Turčin ni okupator, a niti su objekti koje je podigao okupatorski, niti je moglo biti opravdanje za njihovo brbarsko sravnjivanje sa zemljom . Čak i da je zemlja na kojoj je Mustafa-aga podigao vakuf-zadužbinu bila u srpskom posjedu, kako se sada želi prikazati, tu zemlju Mustafa-aga nije oteo, jer je takvu ne bi mogao po strogim pravilima uvakufiti – nego je tu zemlju, bez prisile vlasnika da je prodaju - pošteno kupio i platio, za što je pred jajačkim kadijom posvjedočilo 30 svjedoka. Iz vremena gradnje Krzlar-agina vakufa bila su i dva svjećnjaka (šamadana) koji su nestali u ruševinama Krzlar-agine džamije.

Evo doslovnog prijevoda ugravirane poruka originalnog svjećnjaka: „Prosvjetljenom srcu ljudi čvrstoga vjerovanja neka je jasno i bjelodano da je ovaj šamadan uvakufio aga carskog dvora Hadži-Mustafa-aga koji je podigao džamiju u Jenidže Jajcu – neka svjetiljka njegova srca trano sija i neka je temelj njegove veličine dugovječan za ljubav Bogu koji svemu svjetlost daje, tražeći zadovoljstvo gospodara svoga koji svim upravlja i sve može i odredi: Onima koji ga otuđe iz spomenute džamije i pokažu inat i prkos vakifovoj odredbi, neka im se na glave sruče sve nesreće ovoga svijeta! Godina 1001 (1592-3.)“

(Izvor: „Vakufname iz Bosne i Hercegovine“, str. 257.)

Ova bi se kletva mogla odnosti i na sve one koji žele otuđiti naš grad od svih njegovih građana. (Dokumenti o vakufljenju pokazuju kako je veliki dio šireg područja današnjeg grada, okolnih sela i Lisine pripadao vakufskoj imovini. (Vidi dr. Adem Handžić, POF XXV, Sarajevo 1976., str 133-169. o formiranju nekih gradskih naselja u XVI stoljeću. Posebno pitanje je odnos prijašnjih i sadašnjih vlasti prema vakufskoj imovni koja je oduzeta, devastirana i barbarski porušena.)

- Jedna od ulica u Zavakufu bi trebala nositi ime Varcarska Ulica po povjesnom imenu grada i dijela grada koje je nosio nekoliko stoljeća sve do 1924., o čemu je već bilo govora. (U tom slučaju, poželjno bi bilo da Jovan Rašković ostane bez jedne svoje ulice ili da se preimenuje Ulica srpskih sokolova.)

- Grad bi morao imati Ulicu ZAVNOBiH-a – u znak sjećanja na Prvo zasjedanje Zemaljskog antifašisti-čkog vijeća narodnog oslobođenja Bosne i Herce-govine 25. novembra 1943. kada je u Mrkonjić-Gradu/Varcar Vakufu obnovljena državnost Bosne i Hercegovine i kada je BiH kao posebna federalna jedinica uključena u sastav Titove Jugoslavije. U glavnom dokumentu Zasijedanja ZAVNOBiH-a, Rezoluciji, zapisano je i ovo:

„Danas narodi Bosne i Hercegovine... hoće da i njihova zemlja, koja nije ni srpska, ni hrvatska ni muslimanska, nego i srpska i hrvatska i muslimanka, bude zbratimljena i slobodna Bosna i Hercegovina u kojoj će biti osigurana ravnopravnost i jednakost svih Srba, Muslimana i Hrvata...“

- Također zahtijevamo da se Domu Zavnobih-a vrati njegovo originalno ime. Zgradu Doma Zavnobiha izgrađena je novcem građana Republike Bosne i Hercegovine i ona im i sada pripada. Niko nema pravo niti prisvajati tu imovinu, niti je jednostrano koristiti. Taj objekat je izgrađen u cilju čuvanja uspomene na obnovu državnosti BiH i kulturne potrebe svih građana, pa ne bi ni svojim imenom ni namjenom i sadržajima smio odustpiti od toga koncepta. Sadašnja Ulica Stevana Sinđelića ili Majke Jugovića trebale bi nositi neko od imena iz bošnjačke antifašističke prošlosti ovog grada kao Džemala Šehovića, Akifa Bešlića ili Ekrema Herića.

- Jedna od ulica sa Njegoševim imenom, ili Begradska ulica, tebale bi biti preimenovana u - Ulicu Fra Ivana Frane Jukića. (Njegoš ne samo da nema ikakve veze sa poviješću grada, nego je i ličnost iz crnogroske povijesti, a naziv joj je nečijim inatom dat u Titovo vrijeme i zadržan do danas.) Stoga umjesto Njegoševa, ulica po Ivanu Frani Jukiću (1818. Banja Luka – 1857., Beč) po franjevcu, književniku, povjesničaru, sakupljaču narodnog duhovnog stvaralaštva, pokretaču prvog književnog časopisa u BiH. Fra Ivan Frano Jukić je napisao povjest i zemljopis Bosne i Hercegovine. Bio je strastveni borac za jedinstvo svih naroda u borbi protiv turske vladavine na ideji ilirizma, pa je dospio i progonstva u Carigrad gdje ga je otpremio Omer-paša Latas, inače imenom Mihajlo rodom iz Like. Od 1849. do 1851. Jukić je kapelanovao u Varcar Vakufu. To je veoma važan period Jukićevog života i stvaralaštva. Ovdje je pokrenuo prvi knjižveni časopis u BiH pod nazivom „Bosanski prijatelj“. Za Jukićevo ime i njegov boravak u našeme gradu veže se i prva škola svjetovnog karaktera u BiH. U toj školi u Varcar Vakufu učili su đaci ne samo katoličke, već i pravoslavne vjere. O tome Jukić piše: „Moja Varcarska škola ovako stoji: 18 krstjanske muške i 12 ženske; rištjanske 17 dietce broji: među ovim poslijednim imaju 3 oženjena đakona, koji će se zapopiti: dva sata pria podne i dva sata poslije podne stoje dietca pod mojm inadziranjem. Dr. Ilija Kecmanović je o Ivanu Frani Jukiću napisao i ovo: „Bez obzira na razlike koje među njima postoje, očevidna je izvjesna sličnost i povezanost životnog puta Ivana Frane Jukića sa onim svojevremenog rektora banjalučke Srpsko-pravoslavne bogoslovije Vase Pelagića i krajiškog tribuna Petra Kočića. Sva troijica su, što nije česta pojava, ostali do kraja vjerni svojim idealima i neumorni i nesutrašivi za njihovo ostvarenje. Ni jedan od njih nikada, ni u jednoj prilici, nije u borbi pokleknuo, čak ni posustao, iako su sva trojica u toku celog svog života bili nemilosrdno proganjani i zlostavljani. I to dobrim delom zbog onoga što su pisali, jer su sva trojica bili plodni i daroviti napredni pisci i književnici, koji su i s perom u ruci bili boj za pravednije i zdravije odnose među ljduima. (Dr. Ilija Kecmanović, Monografija o Ivanu Frani Jukiću, Nolit, Beograd, 1963.)

- Ulica don Nike Kajića, po ratnom i poslijratanom katoličkom župnika u Varcar Vakufu/Mrkonjić-Gradu koji je iza sebe ostavio dragocjen dnevnik „Liber memorabilium“ (Knjiga sjećanja), a koji je – budući da je bio svećenik sa znanjem njemačkog jezika - spasio od strijeljanja više desetina građana svih narodnosti i relgija koje su u Majdanu Nijemci već bili postrojili i htjeli pobiti u znak odmazde. Bilo koje predloženo ime pristajalo za uz naziv ulica Vase Pelagića (i)li Dositeja Obradovića. Isto tako, Kajićevo ili Jukućevo ime bi mogla ponijeti jedna od ulica Jovana Cvijića ili Janković Stojana, ili jedna od Njegoševih (one pokraj Katoličke crkve) i Majke Jugovića. Ovom Peticijom zahtijevamo od Skupštine opštine Mrkonjić-Grad da sve ove prijedloge, ima u vidu i prvom prilikom obavi predložene korekcije i preimenovanja ulica, te da i dalje radi na potrebnim ispravkama i ravnoteži u zastupljenosti ličnosti i događaja u nazivima ulica i ustanova, što je obavezna i po ustavu i Statutu, a i po konvenciji o ljudskim pravima. Završna riječ Mi kao predlagači svjesni smo današnje prakse u Bosni i Hercegovini po kojoj se po imenima ličnosti i događaja iz povijesti samo jednoga, tzv. većinskoga naroda, daju imena ulica, ustanova, škola, bolnica... To je diskriminirajuće u svakom pogledu i protivno je ustavnim odrednicama po kojima je svaki građanin, pripadnik bilo kojeg naroda i narodnosti ravnopravan i konstitutivan na čitavom području BiH, te da Srbi, Hrvati, Bošnjaci, i ostali ne mogu biti manjine, niti građani drugoga reda, u bilo kojem dijelu BiH. Sadašnja praksa diskriminranja – koja je veoma vidljiva u nazivima ulica, medicinskih ustanova, škola, domova kulture..., kosi se osnovnim ljudskim pravima svih konstutivnih i drugih naroda i narodnosti u BiH. (U Europi se stepen ljudskih prava mjeri po ostvarenim ljudskim pravima i slobodama manjina. U Bosni, ne postoje manjine kada je riječ o Bošnjacima, Hrvatima, Srbima, bilo gdje oni živjeli! Europski Sud za ljudska prava iz Strasboura je upravo presudio u korist jevrejske i romske manjine koje moraju imati ista prava kao i svi ostali konstitutivni narodi u BiH, što i u reguliranju ove materije zbog koje potpisujemo ovu Peticiju – ima veliki značaj i poruku koju nam šalje Europa koje su nam puna usta.)

Znamo i to da je povijest našega grada bila takva da se je, u većem njenom dijelu, ne bi trebali stidjeti. Bilo je i nepravdi, nasilja i teških zločina, koje moramo osuditi i ograditi se od njih, ma ko ih počinio, te obilježiti stradanje nedužnih žrtava kako se ne bi ponovilo. Što prije, to bolje! Povijest našega kraja obilježila su brojna časna imena sva tri naroda – od utemeljitelja grada Mutafe-age, pa preko prosvjetara Ivana Frane Jukića do Vojislava Banjca, Voje Radovanovića - od Pere Krece do Stojke pekara, pjevača Zaima Imamovića, Radoslava Graića, pisca Miroslava Karaulca i drugih. Svoje najbolje osobine, znanje, ljudskost i plemenitost ugradili su njegovi građani – zanatlije, trgovci, zemljoradnici... Jasno je kako se možemo dičiti antifašističkom prošlošću našega gada i I Zasijedanjem ZAVNOBiH-a na kojem je pronađena jedina moguća formula opstanka Bosne i Hercegovine i svih nas na ovim prostorima - u našoj zajedničkoj domovini. Znamo, dakle, kako je ta povijest bila baška, posebna, kako je ovaj grad oduvijek bio nešto drugačije, kako je gajio svoj tolerantni duh koji su njegovi žitelji svih naroda i vjera strpljivo gradili stoljećima živeći zajedno, uzajamno se poštujući, uvažavajući i štiteći u najteža vremena. Svi smo, na ovaj ili onaj način iskusili izbjeglištvo i progon iz našega grada, pa je i to dio naše zajedničke povijesti. Stoga, se moramo razumjeti bolje nego drugi, pa ničim - ni nazivima ulica i ustanova - niko ne bi smio obeshrabrivati povratak u naš zajedinički grad. Smatramo, stoga, kako bi u u nazivima ulica naš grad trebao biti drugačjiji i ko takav poslužiti kao primjer ostalima – kako niko ne smije biti u podređenom položaju, diskriminiran i zaboravljen, pa ni u nazivima ulica, baš zbog svoje posebne, a naročito zajedničke povijesti, važnih pozitivnih ličnosti i događaja. U tom smislu, u želji da bi se izbjegla nepravda prema bilo čijoj povijesti i zaslugama, ne bi bili protivni kada bi sve ulice u gradu dobile i imena po tradicionalnim narodnim nazivima (Jajčka, Ključka, Banjalučka cesta, Uspolje, Uzriku, Čaršija, Zavakuf, Donja i Gornja mahala, Podmahala, Plehin put, Zborište, Kujundžinca, Novo Naselje i dr. Takva praksa postoji u svim svjetskim gradovima, kao i običaj da se nazivima ulica daju i po imena biljaka, naprimjer. Time bi bilo izbjegnuto svako favoriziranje, svojatanje, a u ovom slučaju – prekomjerno srbiziranje. Izmjena naziva gradskih ulica (što prije, to bolje!) bila bi odlična potvrda toga, varcarsko/mrkonjićkoga duha o kojem se mnogo s i ponosom govori, spoznaje kako nam je sudbina dodijelila ove prostore da zajednički živimo na njima, kako je to tako oduvijek bilo i tako treba biti. To bi bio jasan ohrabrujući signal svima onima koji se još uvijek teško nakanjuju vratiti u svoj grad, ili čak ga ne žele ni posjetiti. Ta, nije li Općina Mrkonjić-Grad proglasila grad otvorenim – imajući na umu baš i to? Napominjemo kako je dio ove Peticije potpisan na skupu naših sugrađana koji je odžan na Plivskom jezeru kod Jajca 18.jula 2009., a jedan broj potpisa prikupljen je posredstvom interneta u februaru i martu 2010.godine.

U ime potpisnika Peticije,

Ibrahim Halilović

Links


Discussion

No comments yet.

join the discussion

Recent signatures

  • username

    cyrgjk, United States

    2 years ago Comments: 8Bp5Zs frauzhjbbyhe, pmigfadpdpry, usofutjxzbln, http://owtaoaghkiel.com/
  • username

    mirza dukic, United States

    3 years ago Comments: -
  • username

    Vlado Crnoja, Croatia

    3 years ago Comments: Liskovica
See more

Petition highlights

There are no highlights yet.